Učitelji i nastavnici trebaju pratiti napredak učenika i pružati povratne informacije koje mogu biti formativne (tijekom procesa poučavanja) ili sumativne (nakon završetka poučavanja o ishodima učenja).
U Hrvatskoj tri metode vrednovanja koriste velika većina učitelja i nastavnika češće nego prosjeci OECD-a, EU-a i TALIS-a:
– vrednovanje na kraju cjeline (oko 89%),
– davanje usmenih ili pisanih povratnih informacija (oko 83-87%) i
– provjera naučenog sadržaja (oko 85-87%).
Druge metode poput promatranja rada učenika s neposrednom povratnom informacijom provode nešto manji, ali značajan udio (oko 78-80%) te ocjenjivanje učenika prema usporedbi s drugima (65-68%), što je više od međunarodnih prosjeka.
Manje se koristi samoprocjena učenika (43% učitelja, 35% nastavnika), što je ispod međunarodnih prosjeka.
U odnosu na TALIS 2018., zabilježeno je značajno povećanje u traženju samoprocjene učenika (+11% osnovne i srednje škole) i u promatranju učenika tijekom zadataka s povratnim informacijama (+3% osnovne, +6% srednje škole).
U odnosu na TALIS 2013., osnovnoškolski učitelji rjeđe promatraju učenike tijekom rada na zadacima (-5,4%).
Metode vrednovanja učenja u Hrvatskoj
